Biolozi još uvijek nijesu odredili u kojoj mjeri riba osjeća bol prilikom ribolova, ali ova tehnika ipak može kod ribe prouzrokovati „psihološke traume”. Takođe, riba se, dokazano, prilikom pecanja dosta i povrjeđuje.

Međunarodna uprava vodene i vazdušne atmosfere takođe je naglasila ovaj problem i počela je da podržava pecanje velikih riba okruglom udicom. Takva udica svodi mogućnost povrjeđivanja ribe na minimum. Ovakva jednostavna izmjena u priboru može da umanji uginuće ribe poslije vraćanja u vodu i tako podržava održanje same vrste. Kod ribolova na slatkovodne vrste, takođe se može smanjiti procenat uginuća, jednostavnom upotrebom udice bez „kontra kuke”, upotrebom takozvanih „barbless” udica koje se danas na mnogim revirima jedino i smiju koristiti, a udice sa kontra kukom su potpuno zabranjene. Nezavisno od sistemskih propisa i pravila koje donosi (ne)blagovremeno državna uprava i lokalni ribolovni klubovi, mnogi ribolovci se, svjesni situacije da riblji fond svakim danom biva sve manji, svim srcem trude da održe i sačuvaju blago ribljeg fonda. Pravi sportski ribolovci zadovoljstvo pronalaze isključivo u doživljaju zamaranja ribe i zato što, naprosto, vole ovaj sport - vještinu. Ali, na žalost, popriličan je broj onih ribolovaca kojima to nije dovoljno i koji ribu posmatraju ne kao dostojnog protivnika već isključivo kao hranu i gomilanje sujete.

Mnoga društva za zaštitu životinja u svijetu vode polemiku o tome da li je pecanje nehuman sport. Društva za nauku se često ne slažu oko toga da riba ima osjećaj za bol, ali se slažu da je potrebno da koliko je to moguće ribe izbjegavaju stresne situacije. Mnogo je otvorenih pitanja, ali je sigurno da napori za očuvanje vrste i biološka saznanja igraju ključnu ulogu u grani ribolova i u formiranju ribolovačkog vaspitanja. Ribolovce danas više zanima preživljavanje i opstanak ribljih vrsta nego bilo koga drugog. Naravno, one najosjetljivije vrste poput salmonida su najugroženije, ne samo izlovom i prelovom, ribokrađom i tome slično, već i zbog tektonskih klimatskih promjena i poremjećaja. Takođe, čovjek u savremenom društvu, htjeli mi to da priznamo ili ne, mjeri isključivo preko novca, pa je pomama za istim, učinila tektonske promjene u prirodi koja se nekontrolisano uništava i eksploatiše na sve moguće načine. Čovjek jureći za zaradom ne mari puno za sjutrašnjicu i za očuvanje prirodne sredine, pa su česte i nesagledive posljedice toga. Danas je ogromno zagađivanje voda poprimilo razmjere potpune kataklizme, počev od onih najviših vodenih površina kakvi su okeani, gdje imamo kilometarska ostrva sa plastičnim flašama i otpacima, do rijeka i jezera gdje se često sliva otrovni hemijski materijal koji ispuštaju razni proizvođači, ali i najobičniji korisnici vještačkog đubriva koje se erozijom i kišama sliva u vodotokove i uništava veliki dio ekosistema u njemu.

Zbog svega pomenutog je potrebna sveobuhvatna edukacija ne samo ribolovaca nego kompletne javnosti, jer već za par generacija postoji mogućnost da one i ne zapamte mnoge riblje vrste koje su toliko sreće i radosti donijele ribolovcima hiljadama godina prije njih.

Za pohvalu je što su resorna ministarstva u predhodnih par godina donijela odluke o zabrani izlova određenih ribljih vrsta i još puno propisa koja pojednostavljuju zaštitu i pooštravaju i sankcionišu nepridržavanje pravilima. Međutim, dobre propise treba da prati još bolja primjena i zaštita voda. Dakle, ribočuvarske službe treba da bude opremljenije i organizovanije nego što je to slučaj, što znači i bolje plaćene jer nekako uvijek ispred njih svojim trikovima i zaobilaženjem propisa idu krivolovci i zagađivači. Takođe, potrebno je organizovati polaganja ribolovačkog ispita, jer poput nekih drugih vještina i ribolovci moraju imati osnovnu predstavu i najelementarnije predznanje o ribolovu prije nego se uopšte odluče posvjetiti ovoj najljepšoj sporednoj stvari na svijetu.

S.B.M.

---